30. Oktobra, 2014.
Razmišljajući kako da dam naziv i da počnem pisanje ovog članka, koji bi trebao biti u korelaciji sa nedavno objavljenim videom na youtube-u TRENING ATLETA, naumpadale su mi razne zamisli kao što su “trening atleta”, “atletski sadržaji”, “kako atlete treniraju”, itd. Međutim takve i slične teme nisu mi davale veliku motivaciju za pisanjem, jer nisam bio oduševljen istim. Naziv koji mi se pravo svidio i koji mi je dao motiva za pisanje ovog članka, jeste ATLETIKA vs STEREOTIP. Zašto mi se svidio ovaj naslov? Iz razloga da konačno jednom sjednem, napišem i javno objavim ono što odvazda ljudima pokušavam ukazati, a to je da atletika nije samo trčanje u krugove i da ona nije monotona, i tako razbijem neke STEREOTIPE u mišljenju i poimanju atletike.
STEREOTIP 1 “Atletičari samo trče u krug, a niko ih ne ganja ”
Mnoge atletske discipline skokova, bacanja i trčanja ne zahtijevaju kontinuirano/dugotrajno trčanje, odnosno kontinuirano/dugotrajno trčanje nije od krucijalne važnosti da bi se postigao dobar rezultat u istim disciplinama. Zašto pravim relaciju atletskih disciplina sa kontinuiranim/dugotrajnim trčanjem? Upravo iz razloga što mnogi ne dolaze na atletiku jer misle da se tu samo trči i da se tu nema ništa drugo raditi. Istina je da se u atletici trči, ali treba napomenuti da postoji više tipova trčanja, od kojeg je jedno i sprintanje. Svaki tip trčanja zahtijeva i određeni režim rada u organizmu, i na osnovu toga koliko je koji režim zastupljen u organizmu neke atlete, za to je taj atleta toliko i talentovan. Zbog tog talenta atleta će trenirati, bez obzira o kojoj je vrsti trčanja riječ, jer će se tu osjećati najbolje i najudobnije. Dobro poznato je da sprinteri, skakači i bacači imaju averziju prema kontinuiranom dugoročnom trčanju, to je razlog jer su njihovi mišići većinom građeni od brzih vlakana koji se karakterišu brzim i kratkim kontrakcijama, a ne sporim i dugotrajnim kontrakcijama. Zbog ovoga “otjeran” je veliki broj atletičara iz atletike, a mnogi nisu ni došli u atletiku jer su imali averziju prema kontinuiranom/dugoročnom trčanju i mišljenje da će samo to raditi. Bez obzira kojom atletskom disciplinom se atleta bavi, u trenažnom procesu će biti zastupljeni sadržaji kao što su skokovi, sve vrste trčanja, bacanja, dizanja tegova i sva druga atletska sredstva samo u onom omjeru koji je odgovarajući za tu disciplinu i ovisno u kojem periodu se nalazi.
STEREOTIP 2. “Gojazan si, predodređen si za bacanja”
Velika zabluda i mišljenje je zastupljeno po pitanju da se dječaci i djevojčice sa viškom kilograma po automatizmu uvrštavaju pod bacače, a to djeci koja nemaju želju, odnosno afiniteta da se bave bacačkim disciplinama, pogotovo djevojčicama, stvara averziju prema atletici, jer im se prezentovala atletika samo kao bacačka mogućnost. Istina je da atletičari, sa krupnijom tjelesnom građom imaju benefite od te konstitucije u disciplinama bacanja. Krupan, laički, znači da je to osoba koja ima veliku masu od koje je veliki dio mišić, sa velikim longitudinalnim i transverzalnim antropološkim karakteristikama. Na osnovu prethodno napisanog, krupan ne znači da je to osoba koja ima puno kilograma od čega je veliki dio potkožno masno tkivo. Takva osoba je opterećena sa balastnom, nekontrahilnom masom koja ne doprinosi boljem rezultatu već u mnogim slučajevima odmaže. Isto, osoba se treba podvrgnuti trenažnim procesima s kojim će izgubiti višak kilograma i na taj način postati atleta koji će tek tad na osnovu svojih pokazatelja biti selektiran i usmjeravan po disciplinama.
STEREOTIP 3. “Atletikom se bave samo siromašna djeca”
Često se čuje atletika je siromašan sport i atletikom se bave samo siromašni. Ovako pričaju i postupaju samo oni koji ne znaju šta je atletika i koji nisu svjesni njenih benifita. Atletika u zemljama koje imaju razvijen sistem sportske obuke i selekcije, atletiku primjenjuju kao osnovno sredstvo u svojim programima. Kroz ovaj program prolaze svi, bio da je siromašan ili bogat, a to je zato što su svjesni da djeca obogaćena osnovnim atletskim kretnjama mogu sebe i svoje sportske vještine nadograđivati i usavršavati u bilo kojoj drugoj sportskoj grani. Sve je veći broj maratona i polumaratona koji se organizuju po svjetskim metropolama i koji okupljaju enormno veliki broj učesnika. Analizom tih učesnika uviđamo da se tu nalaze sve klase ljudi, bogati i siromašni, školovani ili neškolovani, popularni i nepopularni, ono što ih čini istim to je svjesnost benefita i ljepote trčanja.
Gore navedeno su najtipičnije predrasude odnosno stereotipi kojim se vodi određeni broj ljudi po pitanju atletike i njenih treninga. Bez obzira kojom se atletskom disciplinom ili sportom bavi, atletičar ili bilo koji drugi sportaš mora biti fit, koji je sposoban trčati, skakati i bacati. Atletičari, a pogotovo mlađi, moraju koristiti sve atletske sadržaje da bi bili atlete. Samo na taj način će biti obogaćen velikim brojem motoričkih kretnji, imati dobar balans u mišićnom sistemu, imati razvijene motoričke sposobnosti i na kraju dobru bazu na kojoj se može graditi specifični dio bilo koje discipline i bilo kojeg sporta.
Ovaj video predstavlja samo mali dio onoga šta sve atlete, grupa sprintera/preponaša, rade na treningu. Video ima za cilj da ukaže na ljepotu i bogatsvo atletskih sadržaja koje primjenjujemo u atletskom treningu, a ne kao obuku pojedinih vježbi, jer su neki dijelovi videa snimljeni prije dvije godine i da je sadašnje stanje, pripremljenosti i ispravnosti izvođenja vježbi, kod pojedinih atleta sa videa dosta bolje nego što je bilo za vrijeme snimanja.
Bez obzira na sve poteškoće na koje nailazimo u današnjem vremenu, kao što su: komercijalizacija, opadanje vrijednosti pravim stvarima, nekompetencija i hiperprodukcija, atletika je sport koji ima svoju historiju i koji će uvijek biti najbolji sport po pitanju utjecaja na tjelesni/psihički status čovjeka, samo je na nama koliko ćemo mi biti svjesni toga i primjenjivati atletiku kao sredstvo kojim možemo imati bolji profesionalni, rekreativni i zdravstveni sistem.
Autor: Elmir Ćerimagić/Ćera