Planiranje i programiranje rada atletske škole!

Planiranje i programiranje rada atletske škole sa fokusom na senzibilne faze razvoja motoričkih i drugih sposobnosti

Atletika je trenutno, jedna od najrasprostranjenijih i najraznovrsnijih sportskih grana u svijetu. Raspolaže mnoštvom disciplina, gdje je svaka u određenoj mjeri i tehnički i motorički i funckionalno zahtjevna. Također ona je spoj osnovnih odnosno prirodnih oblika kretanja, vježbi oblikovanja i kompleksnih kretnih struktura što joj daje još jednu dodatnu dimenziju raznovrsnosti sveobuhvatnosti i kompleksnosti. S obzirom na to, atletika je jedna od bazičnih sportskih grana i spada u kategoriju bazičnih sportova, koji su preporučljivi kao i sama atletika za zdrav, harmoničan, skladan, uravnotežen i optimalan razvoj svakog djeteta. Kao takva, ona je sastavni dio nastavnog procesa u školama, ali ima i svoje pojavne oblike van škole i treninga odnosno na ulicama, igralištima i slično gdje djeca svjesno ili nesvjesno izvode određene atletske kretnje. Preporučljivo je da se djeca, naročito uzrasta od 5 do 10 godina bave nekim od bazičnih sportova, kao što su atletika, gimnastika, plivanje zajedno ili u kombinaciji sa nekim od timskih sportova (nogomet, košarka, odbojka i sl.) i to je prema određenim istraživanjima i dokazima jedan od boljih načina svestranog razvitka djece i omladine, sposobne za daljnje napore, rad, prepreke i treninge.

Planiranje i programiranje treninga

Iako je poznata činjenica da je trening dodatni stimulus kojim se ostvaruju određeni efekti, pozitivni ili negativni, koji su posljedica transformacije određenih antropoloških karakteristika i sposobnosti, bez obzira na ovu navedenu stavku ali i činjenicu da bavljenje atletikom utiče pozitivno na antropološki status, to ne znači nužno da će se na taj način postići pozitivni odnosno poželjni efekti, ukoliko isti trening nije planiran i programiran na godišnjem nivou ali i isključivo na nivou svakog treninga i trenažne jedinke. Planiranje i programiranje treninga je veoma osjetljiv proces koji zahtjeva posebnu pažnju i vrijeme za izradu istog, te u kojem treba da bude ispoštovano mnogo faktora , metodičkih principa, metoda rada, principa sportskog treninga i slično.

Prema Mrakoviću (1986) „Planirati znači predviđati sredstva i metode za realizaciju određenih zadataka u određenim vremenskim periodima. Planiranje zadataka i sadržaja mora biti konkretno aplicirano za svaku školu, razred i učenika“.

Prema Findaku (2003) se proces tjelesnog vježbanja, treba programirati kako bi se provodio planski, racionalno, organizirano i sigurno. Također prema Findaku (1995) programiranje jest precizno definiranje cilja koji se programom želi ostvariti, utvrđivanje uvjeta i postupaka njegove realizacije i istodobno mogućnost verifikacije stupnja u kojem se program ostvario. S kineziološkog stajališta Mraković (1987) drži da je programiranje međuzavisni skup metodoloških i metodičkih operacija utvrđivanja cilja transformacijskih procesa, različitih stanja subjekta, faktora ograničenja, izbora sadržaja rada, volumena opterećenja i modaliteta rada te načina realizacije i kontrole rada.

Programiranje trenažnog procesa podrazumjeva i nekoliko faza koje su ključne i nužne za isto. Izuzetno je važno praćenje i uvažavanje tih faza kako bi se od samog početka pa sve do kraja transformacioni proces i sam program rada mogao pratiti, korigovati i izmjenjivati s obzirom na efekte koji se postižu te zadatke i ciljeve koji se ostvaruju a koji su prethodno definisani planom i programom rada. Sa stajališta metodike u kineziologiji a prema V. Findak (1985), M. Hadžikadunić (2004), F. Rašidagić, I. Mahmutović, G. Manić (2016) te faze su sljedeće:

1. Dijagnostička faza (u ovoj fazi vrši se definisanje cilja programa na osnovu postavljanja/utvrđivanja inicijalnog stanja, odnosno procjene antropološkog statusa sportista/djece. Postavljeni cilj zavisiti će i od rezultata dobijenih određenim motoričkim i situaciono – motoričkim testovima kao i od podataka o zdravstvenom statusu sportiste što procjenjuje ljekar)

2. Analitičko – prognostička faza (u ovoj fazi se vrši analiza prethodno dobijenih rezultata u dijagnostičkoj fazi, te se vrši određivanje zadataka koji trebaju da budu u skladu sa definisanim ciljevima, odnosno definisanje zadataka i specifičnih zadataka pomoću kojih će se vršiti ostvarivanje postavljenih ciljeva)

3. Sistemsko – programerska faza (podrazumjeva određivanje sredstava, metoda, metodičko – organizacijskih oblika rada, alata te sintezu operativnog i izvedbenog programa, i ovo je najosjetljivija faza u procesu programiranja.

4. Praćenje i provjeravanje kao faza programiranja (veoma važna i neizostavna faza u trenažnom procesu, bez koje nije moguće realizirati, provoditi, korigovati, upravljati, utvrđivati kvalitet i postignute efekte bilo kojeg transformacionog procesa. Pod ovom fazom podrazumjevaju se inicijalna testiranja, tekuća provjeravanja, periodična testiranja i finalna testiranja koje je nužno implementirati u bilo koji trenažni proces i redovito primjenjivati s obzirom na vremenske periode realizacije programa)

Izuzetno je potrebno uvažavati sve ove faze, te sve definisano u njima implementirati u godišnji plan i program rada, ukoliko se žele postizati, podsticati, održavati i unaprijeđivati pozitivni efekti, transformacije antropološkog statusa, zdrave životne navike i važnost tjelesne aktivnosti naročito u mlađim uzrastima s kojima itekako treba pažljivo, sistematično i postupno.

Također plan i program rada za svaki uzrast, za svaku populaciju je različit, te ne može niti smije da isti plan i program rada bude primjenjen za različite uzraste odnosno populacije, te je također iz svake godine u godinu isti potrebno osvježavati, korigovati, prilagođavati, bilo da je u pitanju korištenje određenih novih dokazanih metoda rada, inteziteta i ekstenziteta rada, novih saznanja koja se tiču sporta i uzrasnih karakteristika i sl.

Samo adekvatnim planom i programom rada mogu se postizati odgovarajući i željeni efekti. Naročito važno u samom planiranju i programiranju, je i pojedinačna priprema za svaki trening posebno, priprema i planiranje svakog mikro, mezo i makro ciklusa, a sve to na osnovu globalnog plana i programa koji je prethodno definisan. Pod pojedinačnom pripremom za svaki trening, podrazumjeva se da je svaka trenažna jedinka razrađena do detalja, te da se tačno u svakom trenutku zna, šta je cilj treninga, šta se izvodi na treningu, koliko, kako i koja su to trenažna sredstva i metode primjenjene. Samo na taj način se cijeli proces može adekvatno pratiti.

Kada je u pitanju Atletska škola i njeno planiranje i programiranje rada, sve navedeno, opisano i definisano važi za istu. Pošto u atletskoj školi postoje različite grupe definisane prema uzrastu i uzrasnim karakteristikama, veoma je bitno da se za svaku od tih grupa planira, programira i definiše zasebna godišnja karta i program rada koji će biti prilagođen isključivo za određenu grupu.

Važno je odmah na početku odnosno prije početka svakog trenažnog procesa odnosno sezone u sklopu inicijalnog testiranja i dijagnostičke faze definisati adekvatne testove za procjenu antropoloških karakteristika i sposobnosti koji će dati odgovarajući uvid u nivo maturacije i trenutne sposobnosti svakog pojedinca. Također u atletskoj školi postoje i precizno definisani dnevnici rada koje treneri redovno vode u kojima na osnovnu subjektivne procjene tekućim provjeravanjem odnosno posmatranjem rada i utvrđivanja nivoa motoričkog i teorijskog znanja daju ocjene za isto, te je i takve podatke moguće primjeniti kako bi se još preciznije grupe odnosno podgrupe mogle homogenizirati. Na ovakav način omogućit će se bolje grupisanje djece u podgrupe u okviru generalnih grupa definisanih prema uzrastu, u što više homogenije grupe što će svakako pozitivno uticati na realizaciju trenažnog procesa ali i njihov stvarni napredak. Također, to će uticati i na poboljšanje samopouzdanja i motivacije, jer tako najlošiji pojedinac u okviru određene grupe neće imati osjećaj odbačenosti, niže vrijednosti i sl.

Također u sklopu procesa planiranja i programiranja trenažnog procesa i rada, naročito u mlađim osnovnoškolskim, starijim osnovnoškolskim i srednjoškolskim uzrastima odnosno predpubertetskim, i pubertetskim uzrastima, neophodno je i primjeniti odgovarajući tip treninga kroz faze učenja prilikom razvoja, usvajanja, usavršavanja i poboljšanja različitih motoričkih znanja i vještina. Faze učenja provode se kroz period od 4 do 8 sedmica ovisno o tome koliko ima prostora te koliko je vremena potrebno za realizaciju predviđenih sadržaja, te same kompleksnosti određenih tehnika i motoričkih kretnji, te na osnovu toga trener uz poštivanje svih pravila treba da donese odluku koji će to vremenski period biti. Period od 4 sedmice odnosno jedan mjesec u ovom slučaju treba da podrazumjeva i jedan mezociklus, koji može biti korigovan odnosno produžen s obzirom na prethodno navedeno.

Faze učenja su sljedeće:

1. Prva faza – Uvodni trening – podrazumjeva prvi trening koji se provodi i održava sa početkom svakog mezociklusa, ali i na početku cjelokupnog trenažnog procesa kada se vrši inicijalno testiranje. U ovoj fazi vrši se i upoznavanje sportista/vježbača/atletičara, u općenitom smislu, sa definisanim planom i programom za određeni mezociklus. To je, dakle, potrebno vršiti za svaki sljedeći mezociklus koji slijedi. Također, to ne podrazumjeva da je trening isključivo teoretskog tipa, već se radi na postepenom uvodu, upoznavanju sa rekvizitima i realizaciji najjednostavnijih kretnji, a koje su sastavni dio određene tehnike i motoričke kretnje koja treba da se savlada. Intezitet rada u ovoj fazi nije visok, pa se preporučuje da se nakon predstavljanja, upoznavanja i izvedbe, realizuje određena igra koja će biti usko vezana za previđene sadržaje.

2. Druga faza – Učenje – u ovoj fazi nastoji se inicijativno djelovati na stvaranje određenih novih motoričkih znanja. Često se primjenjuje analitički metod rada te princip od jednostavnog ka složenijem. Intezitet rada odnosno fizički zamor u ovoj fazi i dalje nije znatno visok ali je zbog toga psihički napor i zamor itekako prisutan.

3. Treća faza – Ponavljanje – ova faza usko je povezana sa fazom učenja, te se kao takva nastavlja na istu. Ovdje se određena naučena znanja utvrđuju na način što se vrši dosta ponavljanja te određene kretnje, kako bi se ona kasnije automatizirala, i nastoje se otkloniti određene greške koje onemogućuju pravilno izvođenje kretnje odnosno tehnike. Intezitet rada je mnogo veći nego što je to u samoj fazi učenja.

4. Četvrta faza – Usavršavanje – pod ovom fazom podrazumjeva se proces automatizacije određene kretnje, pokreta, tehnike i slično. Ovdje se na još veći nivo podižu motorička znanja i vještine i nastoji se što više približiti sportskoj tehnici. Intezitet rada u ovoj fazi ujedno je i najveći.

5. Peta faza – Kombinovani tip treninga – ova faza ne mora i ne znači da treba biti primjenjivana uvijek u toku trenažnog procesa, međutim itekako ona ima svoje prednosti. Kada trener uoči tekućim provjeravanjem da postoji određeni veći broj djece koji nisu adekvatno savladili tehniku i zadovoljili kriterije za prelazak u sljedeću fazu učenja, on može primjeniti ovaj kombinovani tip treninga gdje će omogućiti da jedna grupa usavršava određenu tehniku ili krentnju, dok druga grupa koja i dalje nije spremna za usavršavanje radi ponavaljanje određene tehnike ili kretnje. Također, ovaj tip može se koristiti i kada je potrebno određene sportiste pripremiti za nadolazeći dan takmičenja pa se sa njima može uraditi specifična priprema, dok drugi mogu da obavljaju uobičajni trening koji je predviđen planom i programom rada.

6. Šesta faza – Provjeravanje – realizuje se na kraju svakog mezociklusa, ili na kraju trenažnog procesa u smislu finalnog provjeravanja koje je u skladu sa inicijalnim provjeravanjem, kao posljednja faza u nizu. Ovdje se do tada naučeno i usavršeno motoričko znanje, tehnika, ili kretnja provjerava, i na osnovu toga zaključuje se usvojenost iste unutar grupe. Također u okviru ove faze, kada je riječ o atletici, mogu se realizovati i testiranja odnosno takmičenja na treningu zasnovana na rezultatima ili na tehničkom izvođenju određene kretnje i tehnike.

Sve prethodno navedeno, faktori, faze, principi sastavni su dio planiranja i programiranja trenažnog procesa, međutim sam proces izrade plana i program ne završava na ovome, već se produbljuje i nastavlja ravijati i kreirati uvažavajući senzibilne faze razvoja motoričkih i drugih sposobnosti te antropoloških karakteristika što se uvijek, ekstremno i isključivo odnosi na predpubertetsku i pubertetsku fazu razvoja.

Senzibilne faze razvoja i njihovo uvažavanje tokom planiranja i programiranja trenažnog procesa

Senzitivne faze predstavljaju specifična razdoblja u životu sportista i djece, koja su pogodna i u kojima se efikasno može znatno uticati na razvoj određenih motoričkih sposobnosti, osobina i motoričkih znanja pod uticajem odgovarajuće vrste treninga. Dakle, biološki razvoj je neizostavan i on će se desiti, međutim njemu treba pružiti adekvatnu potporu i time omogućiti znatno bolji i precizniji razvoj antropološkog statusa svake individue odgovarajućim uticajem spoljašnjih faktora odnosno u ovom slučaju treninga. Ove senzitivne faze od neizmjernog su značaja, naročito kada je u pitanju razvoj onih sposobnosti koje su visoko genetski urođene, kao što su to npr. ravnoteža, brzina, eksplozivna snaga i druge visoko genetski urođene sposobnosti. Veoma je važno napomenuti da ako se izostavi djelovanje odnosno uticaj na razvoj određene sposobnosti u određenoj senzibilnoj fazi, to se ne može kasnije nadoknaditi ili prouzrokovati ponovni senzibilni razvoj iste. Zbog toga je važno poznavati i prepoznati senzibilne periode razvoja i na osnovu toga adekvatno djelovati u istim. Senzibilne faze predstavljaju prozore, koje treba sistemski i pažljivo otvoriti, te čestice koje uđu kroz isti (u ovom slučaju čestice = sposobnosti) na pravi način tretirati kako bi se omogućila harmonija i sklad istih, odnosno harmoničan i skladan razvoj individue.

Veoma važno je napomenuti da se ne vrši i forsira razvoj određene sposobnosti kada ona prirodno stagnira ili je čak u padu, jer se na takav način neće postići pozitivni efekti te će se zapostavljati druge sposobnosti čija je razvojna faza baš u tom periodu, međutim, prethodno postignuti nivo razvoja potrebno je održavati u određenoj mjeri tokom trenažnog procesa. Treba napomenuti, da u procesu planiranja i programiranja trenažnog procesa u predpubertetskom i pubertetskom uzrastu ove senzibilne faze razvoja itekako treba da budu vodilje i da se maksimalno uvažavaju. Sadržaje, motoričke kretnje i tehnike treba prilagoditi senzibilnim fazama i nastojati primjeniti sadržaje koji će imati uticaja na razvoj sposobnosti čiji je senzibilni period razvoja u toku.

Također pored senzibilnih faza razvoja motoričkih i drugih sposobnosti, važno je poznavati i periode rasta, odnosno senzibilne periode razvoja antropoloških karakteristika, u ovom slučaju dimenzionalnosti tijela, a sve to iz razloga, jer je jedno u određenoj mjeri povezano sa drugim te ima uzročno – posljedične veze.

Slika 1. Faze rasta – generalni model prema; Balyi & Way, 2011

Načini treninga u različitim periodima također su veoma bitni, i iste treba adekvatno shvatiti i primjeniti bez izuzetaka. I ova komponenta treba da bude ukomponovana sa senzibilnim periodima razvoja.

Slika 2. Načini treninga, razvojne faze i trajanje razvojnih faza; Sanderson, L. 1989

Pojmovi rast i razvoj djeteta uključuju mnoge elemente, od onih na molekulskoj osnovi, do onih koji čine sastavni dio života odrasla čovjeka, kao što su njegova društvena prilagodba, kulturna nadgradnja, pa i politička aktivnost. Pojam rast vezuje se za procese kvantitativnog povećanja dimenzija i mase jedinke u cjelini kao i pojedinih njenih dijelova, do tada je pojam razvoj vezan za kvalitativne promjene uslijed sazrijevanja funkcije i strukture pojedinih organa ili sistema.

Slika 3. Klasifikacija starosne dobi; Skender, N., Pistototnik, B., Čolakhodžić, E., 2010

U postnatalnom razvoju od rođenja do duboke starosti i smrti, čovjek prolazi kroz različite faze razvoja. U toku tih faza anatomske, fiziološke i psihološke osobine neprekidno se mijenjaju. Promjene tih osobina uslovljavaju promjene strukture, funkcije pojedinih organa i organskih sistema što je uslovljeno nasljednim faktorima i faktorima spoljašnje sredine. Zbog toga svaka faza razvoja ima svoje specifične karakteristike i zakonitosti. Smatra se da bi bilo pogrešno ove faze posmatrati odvojene jedna od druge, zbog toga što u stvarnosti one čine jedno organsko jedinstvo i potiču jedna iz druge. Završetkom jedne faze stiču se preduslovi za prelazak u drugu fazu i to tako traje kroz čitav ontogenetski period jedne ljudske jedinke.

Slika 4. Stupnjevi sportskog razvoja; Tudor O. Bompa, 2005

Atletska škola organizirana je na sljedeći način. Postoje 4 grupe unutar iste koje su određene prema uzrastu i uzrasnim karakteristikama. Dakle, prva grupa nosi naziv „Narandžasti“ te podrazumjeva uzrast od 5 do 7 godina, zatim druga grupa koja nosi naziv „Plavi“ i podrazumjeva uzrast od 8 do 9 godina, grupa „Crveni“ koja podrazumjeva uzrast od 10 do 11 godina, te grupa „Crni“ koja je ujedno i najstarija grupa u atletskoj školi i podrazumjeva uzrast od 12 do 13 godina. U svakoj ovoj generalnoj grupi postoje i podgrupe za iste i to: „Naradžasti 1“ i „Narandžasti 2“, „Plavi 1“ i „Plavi 2“, „Crveni 1“ i „Crveni 2“, „Crni 1“ i „Crni 2“. Ove podgrupe definisane su na osnovu podataka i rezultata inicijalnog testiranja što je već u prethodnim poglavljima definisano, kako bi bile što homogenije i da bi se ostvarivali još bolji efekti cjelokupno. Na osnovu ovoga može se zaključiti da ove grupe spadaju pod stupanj inicijacije te stupanj oblikovanja sportaša odnosno fazu višestranog razvoja, što u prijevodu označava predpubertetski i pubertetski uzrast. S obzirom na to, senzibilne faze razvoja usklađene sa motoričkim kretnjama, atletskim tehnikama i disciplinama će biti definisane za svaku grupu posebno s obzirom na njihov uzrast i period odnosno ciklus treninga. Godišnji ciklus odnosno plan i program treninga podijeljen je na dva makrociklusa, prvi koji traje od septembra do januara, te drugi koji traje od početka februara do kraja mjeseca juna. U ovom slučaju svaki mjesec predstavlja jedan mezociklus, a takvih mezociklusa u prvom makrociklusu ima 4, a u drugom makrociklusu ukupno 5 mezociklusa. Januar, juli i august su periodi između makrociklusa, u kojima se realizuju različite aktivnosti, poput ljetnih i zimskih kampova, obuke plivanja i slično ali i podrazumjevaju periode gdje se nastoji ponavljati i usavršavati neke od motoričkih kretnji, atletskih disciplina koje do tada nisu dovoljno odnosno adekvatno usvojene.

Senzibilne faze razvoja motoričkih i drugih sposobnosti u odnosu na prethodno definisane grupe

Senzibilne faze razvoja definisali su i definisane s vremena na vrijeme modificirali ali i potvrdili iste brojni autori i to: Martin, 1982; Gužalovski, 1984; Drabik, 1984; Hahn, 1986; Grosser i sur., 1986; Viru, 1998.

U tabelama ispod navedene su za svaku grupu senzibilne faze razvoja, kao i prijedlozi definisani na osnovu informacija i podataka iz stručne literature ali i različitih iskustava u praksi, šta se to može koristiti kao sredstvo i metoda za razvoj istih. Dakle, ove tabele u suštini predstavljaju vodilje za kreiranje i dizajniranje treninga, i omogućuju uvid na šta to konkretno treba obratiti pažnju u toku trenažnog procesa.

Narandžasti – Uzrast od 5 do 7 godina

Senzibilni period razvoja koordinacije, prvi „prozor“ za razvoj koordinacije – Opšta koordinacija	Predpubertetski period je najvažnija faza za razvoj koordinacije (Bompa, 2005). Abeceda trčanja (prostije odnosno jednostavnije vježbe) Poligon sa višestranim sadržajima Spretnost i okretnost na tlu
Početak razvoja brzine reakcije na vizuelni i zvučni podražaj ali u drugom makrociklusu	Naglasak je na vizuelnom podražaju, jer još uvijek mnoštvo informacija prikupljaju čulom vida te im to omogućuje bržu reakciju, kasnije se nakon određenog perioda ukoliko trener primjeti da može i kada ustanovi adekvatno vrijeme treba upotrebljavati zvučni podražaj. Igre hvatalice, mimike, „ogledala“, takmičenje, startovi iz različitih položaja, kretati sa jednostavnim ka kompleksinijim, dužina ne duža od 20m odnosno jedno ponavljanje izvršeno maksimalnim intezitetom rada u trajanju maksimalno do 5 sec. Pauza mora biti do potpunog oporavka.
Razvoj percepcije	O predmetima i situacijama u bliskom okruženju, vlastitim položajima tijela u prostoru.
Gipkost	Različite vježbe mobilnosti uz velike opsege pokreta i uključivanja što većeg broja zglobova u isti

Kada je u pitanju razvoj koordinacije i percepcije koristiti poligone u glavnim dijelovima treninga kao jedno od osnovnih sredstava za trening i razvoj, koji trebaju da sadrže različite sadržaje i motoričke kretnje te će na taj način pored koordinacije razvijati u određenoj mjeri i druge sposobnosti. Poligone primjenjivati na način da se uvijek ide od jednostavnih ka složenijim, i ne mjenjati u potpunosti sve vježbe za svaki naredni poligon, nego postepeno ubacivati nove a izbacivati one koje su savladane na pravi način. Na taj način omogućit će se adekvatno usvajanje različitih motoričkih kretnji i kvalitetna progresija u svim oblastima. U poligonima trebaju biti zastupljena, bacanja, puzanja, trčanja, skokovi, provlačenja, prelazak preko prepreka, guranja, nošenja, kotrljanja, valjanja, gađanja i slično. Volumen odnosno obim treninga ne bi trebao biti veliki u ovom uzrastu.

Plavi – Uzrast od 8 do 9 godina

Nastavak razvoja opšte koordinacije	Nadogradnja na prethodnu fazu uz malo složenije i zahtjevnije vježbe i poligone Ukomponovati sve sa ritmom i sinhronizacijom pokreta
Nastavak razvoja brzine reakcije na vizuelni i zvučni podražaj	I dalje veći dio treba biti zasnovan na vizuelnoj reakciji Različite štafetne igre, igre brzine sa zadatakom, u paru, sa rekvizitima, različiti startovi i sl.
Razvoj ravnoteže	Dinamički kroz hodanje na gredi i sličnim površinama, izvođenje određenih kretnji i vježbi oblikovanja na neravnoj i nestabilnoj površini uz određene druge zadatke ili bez zadataka, u paru, sa rekvizitima i slično.
Ritam	Najjednostavnije što je moguće primjeniti jesu određene sprinterske vježbe koje mogu da se izvode sa poskocima uzastopno, kao i vježbe slične prekorak-zakorak vježbi odnosno tzv. „ples“, što će ujedno uticati i na razvoj i poboljšanje koordinacije. Jednostavne vježbe na ljestvama Jednostavne vježbe s malim preponama koje zahtjevaju ritmičnost i koje se izvode bez prekida, dakle kontinuirano Školica Preskakanje vijače
Sinhronizacija pokreta	Sprinterske vježbe (naglasak na usklađivanju rada ruku s nogama) Vježbe dinamičkog karaktera u mjestu koje zahtjevaju sinhronizovane kretnje (npr. trčanje u mjestu, preskakanje vijače) Rad ruku i nogu kao kod trčanja u mjestu, pokrete vršiti polako i sa pauzom Tokom izvođenja naročito sprinterskih vježbi, dječijih/indijanskih skokova, te sličnih kretnji i vježbi korigovati i naglašavati rad ruku i nogu s ciljem bolje sinhronizacije pokreta. Također i ovo je povezano sa koordinacijom ali i ritmom tako da jedno uvijek u određenoj mjeri utiče na drugo.
Početak faze motoričkog učenja	Ova faza u ovom uzrastu itekako je važna. Bitno je primjeniti što više raznovrsnih sadržaja, kretnji i tehnika koje će djeca učiti usavršavati a koje su prilagođene za njihov uzrast, te koje će im biti potrebne i omogućiti bolji razvoj i izvedbu u kasnijim godinama. Ovo je sve povezano sa prethodno definisanim u ovoj tabeli, tako da ne treba zanemarivati i izostavljati ovu fazu.
Fleksibilnost (ne forsirati, nastojati je održavati)	U završnom dijelu treninga primjenjivati vježbe statičkog istezanja. Svaki položaj nastojati zadržati do 10 sekundi.

Crveni – Uzrast od 10 do 11 godina

Početak razvoja repetitivne snage (drugi makrociklus)	Postepeno uvoditi i provoditi ovakve tipove treninga. Započeti kao što je naglašeno u drugom makrociklusu. Primjenjivati što jednostavnije vježbe bez dodatnih opterećenja. Rad treba biti koncipiran odnosno zasnovan na vremenu tj. ograničen vremenski, a ne brojem ponavljanja i komandom trenera, jer na taj način djeca mogu izvoditi vježbe brzinom kojom žele te broj ponavljanja onaj koji mogu za taj vremenski period. Fokusirati se na jačanje trupa. Trening koncipirati na kružnoj metodi rada. Omogućiti dovoljno oporavka između vježbi i između krugova. Obim treba biti nizak kao i sam intezitet rada. Primjeniti od 5 do 7 različitih vježbi, te ne bi trebalo raditi više od 2 kruga.
Ravnoteža	Zajedno sa propriocepcijom provoditi na početku treninga. Treba i može se primjenjivati na početku svakog treninga, ili kao zaseban trening orijentisan na istu. Intezitet ne smije biti veliki, kao ni obim rada jer vrlo brzo kod razvoja ove sposobnosti dolazi do zamora CNS i receptora. Kroz vježbe oblikovanja i vježbe dinamičkog istezanja nastojati primjenjivati različite položaje i vježbe koje zahtjevaju održavanje i zadržavanje ravnoteže i ravnotežnog položaja tokom izvođenja istih. Također izvođenje različitih vježbi, abecede trčanja odnosno različitih sprinterskih vježbi na neravnim površinama se može koristiti kao jedna od metoda za razvoj propriocepcije i ravnoteže. Kada je u pitanju trening ravnoteže, vježbe treba koncipirati prema trenutnim mogućnostima grupe i pojedinca. Također mogu se koristiti različita hodanja po uskim i širokim gredama, hodanje po neravninama, skokovi i izvođenje različitih vježbi na velikim mekanim strunjačama, različita bacanja i dodavanja u paru sa loptama ili vortexima ali s osloncem na jednu nogu, unilateralne vježbe i slično.
Motorički ritam	Mogu se korisiti različite vježbe na preponama uz prilagodbu visine za uzrast, ali ne forsirati one kompleksnije i zahtjevnije. Predvježbe za skok u vis i skok u dalj uz naglašavanje ritmičnosti pokreta prilikom izvođenja istih mogu biti korisne za razvoj ritma. Također, mogu se primjenjivati različite sprinterske ili neke druge vježbe sa naglaskom na ritam pokreta. Iste se mogu izvoditi u paru, trojkama ili četvorkama sinhronizovano. Trener može određenim posrednim odnosno neposrednim znakom (brojanje, muzika, pokret, pištaljka, riječ i sl.) da kontroliše i upravlja ritmom izvođenja određenih vježbi.
Početak i uvod u intezivniji i precizniji razvoj aerobne izdržljivosti	Moguće je primjeniti različite elementarne igre (više njih u toku jednog treninga uz adekvatnu pauzu i vrijeme rada) niskog inteziteta koje će uticati na razvoj aerobne izdržljivosti, kao i trčanje u trajanju od 4 do 5min koje može da se koristiti u uvodnom pripremnom dijelu treninga kao određeni vid pripreme i zagrijavanja za glavni dio treninga.
Fleksibilnost	Primjenjivati vježbe dinamičkog istezanja u pripremnom dijelu treninga, kao i obavezno statičko istezanje u završnom dijelu treninga. Kod statičkog istezanja svaki položaj zadržati minimalno 15 sekundi, a kod dinamičkog istezanja svaku vježbu izvoditi sporo i što pravilnije na dužini od 10 do 15 metara. Primjeniti od 7 do 12 vježbi i u jednom i u drugom slučaju. Krenuti od manjeg broja vježbi zatim postepeno povećavati.
Održavati koordinaciju i brzinu	Nastojati kroz sve navedeno u tabeli održati nivo postignute koordinacije, kao i nivo brzine, dakle ne forsirati ih u ovom periodu, ali i ne dozvoliti njihov pad.

Crni – Uzrast od 12 do 13 godina

Sposobnost prostorne orijentacije	Moguće primjeniti vježbe kao npr. elementarna igra „Kapije“, gdje djeca trče unutar označenog prostora te se na različitim krajevima tog prostora nalaze po dva čunja koja predstavljaju kapije koje mogu da imaju oznaku broja (npr. 1, 2, 3, 4, ovisno koliko kapija ima) ili boje (crvena, plava, žuta), slova (A, B, C, D) i slično. Na trenerov znak, izgovoreni broj ili slovo protrčavaju kroz određenu kapiju koju je trener označio aktivnom. Također mogu da dobiju i dodatni zadatak da kroz iste kapije protrče ili se provuku u paru, četvorkama, petorkama i slično.
Aerobna izdržljivost	Diskontinuirana i kontinuirana trčanja, niskog do srednjeg inteziteta, uslovljena vremenom ili pređenom dionicom. Vremenski ne duže od 4 do 5 minuta, a dionice ne duže od 800m niti kraće od 500m. Ne bi trebalo raditi više od 3 ponavljanja određene vježbe a između ponavljanja aktivan oporavak, hodanje ili slično.
Reakciona brzina (zvučni podražaji)	U ovom uzrastu početi sa primjenom reakcije na zvučni podražaj. Vježbe mogu biti iste kao prethodno definisane u drugim tabelama ali uslovljene zvučnim podražajem, te nakon određenog vremena primjenjivati zahjtevnije položaje i sa zatvorenim očima. Nakon savladavanja u određenoj mjeri tehnike startnog bloka, isti se može koristiti u ove svrhe, te reakciju i reakcionu brzinu razvijati i na taj način. Dionice ne duže od 20m niti kraće od 5m.
Razvoj frekvencije pokreta (drugi makrociklus)	Trčanje u mjestu osloncem o zid na brojanje ili vrijeme (ne više od 6 ponavljanja i ne više od 8sec) Trčanje u skleku (isto kao i za gornju vježbu) Različita zig-zag trčanja, štafetne igrice i slične vježbe, čije dionice nisu duže od 30m Sprint iz poluvisokog starta, dionice ne bi trebale prelaziti dužinu od 40m, odnosno ukupnog vrijeme prelaska dionice manje od 9 sekundi. Trčanje preko žabica i čunjeva na dužini 15 do 20m, sa letećim startom od 10 do 15m ili slično
Fleksibilnost	Primjenjivati obavezno u uvodno-pripremnom dijelu treninga vježbe dinamičkog istezanja koje će se izvoditi polako i na dužini do 15m. Također obavezno nakon svakog treninga, posvetiti završni dio treninga statičkom istezanju uz zadržavanje položaja u trajanju od 20sec i više. Prilikom realizije treninga gdje su sadržane prepone i preponska trčanja, nastojati koristiti što više vježbi koje omogućuju kvalitetno dinamičko istezanje, kao i razne preponaške predvježbe na tlu.
Repetitivna snaga	U ovom uzrastu obim rada se kreće od niskog do srednjeg (od 15-20min te se progresivno može povećati do nekih 30min rada) dok intezitet rada još uvijek ostaje nizak. Kružni trening se može korisiti kao jedna od pogodnijih metoda za razvoj. Broj vježbi koji se može primjeniti u jednom treningu je od 7 do 12. Pauza je i dalje do potpunog oporavka. Mogu se korisiti i primjeniti vježbe sa medicinkama od 2 do 3kg, laganim slobodnim utezima, girje težine isto kao i medicinka te vježbe sa vlastitom težinom. I dalje fokus ostaviti na jačanju trupa prvenstveno. Bompa (2005) predstavio je tabele i definisao vježbe za razvoj jakosti i snage u fazi oblikovanja sportaša (od 11 do 14 godine), te navodi da su iste adekvatne za izgradnju temelja za buduće faze razvoja jakosti i snage. Slika tabele prikazana je ispod ove tabele (Slika 5.).
Početak razvoja eksplozivne snage (drugi makrociklus	Različita bacanja medicinki, iz mjesta, uz kretnju, simulirajući start, iz ležanja, u paru itd. Izbjegavati naskoke, saskoke, uzastopne skokove preko velikih prepona i slično. Koristiti skokove u obručeve, prostorne skokove, različite skokove u pijesak. Podloga ne bi trebala biti tvrda, kako ne bi došlo do određenih povreda. Skok u vis obučavanje, skok u dalj strunjača ili pijesak, troskok postepeno početi sa obukom bez maksimalnog naprezanja Bacanje kugle, bacanje koplja Skok sa motkom u pijesak preko određene prepreke, ili na strunjaču s okretom

Slika 5. Prikaz kružnih treninga i vježbi koji se mogu koristiti za razvoj jakosti i snage u fazi optimalnog razvoja (Tudor O. Bompa, 2005)

Veoma važno je napomenuti i sljedeće. Kada je u pitanju aerobna izdržljivost, iako postoje senzibilne faze za intezivniji razvoj iste koje su navedene u tabelama prethodno, prema određenim autorima i ekspertima u praksi istu je moguće stalno razvijati još od najmanjih uzrasta, u ovom slučaju grupe „Narandžasti“, te se smatra da će se na taj način postići pozitivni efekti i bolja prilagodba za sve nadolazeće treninge, faze, napore, intezitete. Zbog toga je važno kako je i navedeno u tekstu ispod tabele za grupu „Narandžasti“, nastojati koristiti poligone koji će uticati adekvatno na razvoj iste, te isto važi i za grupu „Plavi“.

Sportista se treba postepeno, skladno i harmonično razvijati. Ne treba težiti ka što bržem i što višem ostvarenju ili rezultatima na takmičenju. Prerana specijalizacija obično dovodi do izgaranja sportaša. Zbog toga treba napraviti dugoročni plan i program razvoja koji će obezbjediti sve prethodno navedeno, te koji neće tokom cijelog procesa razvoja biti usmjeren samo na takmičenje i postizanje rezultata. Takav način i pristup omogućit će i sportašima naročito u mlađim uzrastima da izbjegnu odnosno „skinu“ fokus sa takmičenja i rezultata, već da se fokusiraju na trening, uče, usavršavaju nove kretnje i tehnike, treniraju radi treninga, a kada dosegnu fazu kasne specijalizacije i vrhunske izvedbe tada se može trenirati radi takmičenja i radi pobjeđivanja. Međutim i takve stvari treba adekvatno artikulisati, kako neuspjeh u sportu ne bi izazvao neuspjeh i u životu. U svemu ovome jako je bitna kreativnost, profesionalnost, uključenost, motiviranost i zainteresovanost trenera te njegov odnos, komunikacija, i pristup u radu, kako na treningu tako i van treninga. Pozitivna komunikacija, dobar odnos, prijateljski nastrojen, omogućit će i sportisti i treneru još bolji, efektivniji i harmoničniji rad ispunjen pozitivnom energijom i emocijama.

Longitudinalna studija, sovjetsko istraživanje (Nagorni, 1978. godine), došlo je do određenih zaključaka koje je također potvrdio i Tudor O. Bompa 2005. godine u svojoj knjizi „Cjelokupan trening za mlade pobjednike“, a ti zaključci su sljedeći:

– Velika većina najboljih sovjetskih sportaša imala je čvrste višestrane temelje.

– Većina sportaša je započela s treningom u sedmoj ili osmoj godini života. Tijekom prvih nekoliko godina, svi su sudjelovali u različitim sportovima kao što su nogomet, trčanje, klizanje, plivanje i vožnja biciklom. Od desete do trinaeste godine, djeca su iskusila i ekipne sportove te gimnastiku, veslanje i atletiku.

– Specijalizirani program su započeli s 15 do 17 godina, bez zanemarivanja sportova i aktivnosti u kojima su sudjelovali u ranim godinama. Najbolje izvedbe su postigli nakon pet do osam godina od početka specijalizacije.

– Sportaši koji su se specijalizirali u puno ranijoj dobi, dosegli su svoje najbolje izvedbe na juniorskoj razini. Te izvedbe nikada nisu ponovljene kada su postali seniori (nakon 18 godina). Dio njih je odustao od sporta prije nego su dosegli seniorsku razinu. Samo manji dio tih sportaša bio je u stanju unaprijediti izvedbu u seniorskom uzrastu.

– Veliki broj vrhunskih sovjetskih sportaša započeo je trenirati u organiziranom okruženju u doba juniorskog uzrasta (14 do 18 godina). Oni nikada nisu bili juniorski prvaci ili postigli državni rekord. Međutim, u seniorskom uzrastu su mnogi od njih postigli nacionalne i međunarodne vrhunske rezultate.

– Većina sportaša je smatrala da je njihov uspjeh bio moguć i olakšan zbog višestranih temelja koje su izradili tijekom djetinjstva i juniorskih godina.

– Studija je zaključila da u većini sportova ne treba započeti sa specijalizacijom prije 15. ili 16. godine života.

Model dugoročnog razvoja sportaša, Australski model – Izvori: Kuterovac, P., 2019; www.sportskitrening.hr/trening-snage-kod-djece/

MODEL KASNE SPECIJALIZACIJE
1. Fundamentalna faza (od 5 do 9 godine)
2. Učiti kako trenirati (od 9 do 12 godine)
3. Trenirati radi treninga (od 12 do 16 godine)
4. Trenirati radi takmičenja
5. Trenirati radi pobjeđivanja
4. Trenirati radi takmičenja M16 – 18 / Ž15 – 17	5. Trenirati radi pobjeđivanja M 18 à/ Ž 17 à

Slika 6. Long – Term Athlete Development (Bayli, Gramantik, Gmitroski, Kaye & Way, 2006)

Pripremio: Enis Bajrović