Talesa, koji važi za najstarijeg grčkog filozofa, ismijala je sluškinja, koja je vidjela kad je, posmatrajući zvjezdano nebo, pao u bunar.

„Zašto traži ono najudaljenije kad je tako nespretan u onome što je najbliže?”

Pročitavši ovo, istog trenutka mi je naumpala povezanost između Talesa i današnjih roditelja, i sluškinje i naše djece. Filozofi po svojoj svrsi imaju i obavezu da idu tamo gdje je napoznato, apstraktno, komplikovano, da maštaju i da istražuje nepoznate oblasti koji idu iza granica onoga što se može definisati.

Upravo iz tog razloga većina današnjih roditelja me podsjeća na „filozofe“ jer u odgoju svoju djece primjenjuju komplikovane, apstraktne, nepoznate/savremene i udaljene metode, a zanemaruju jednostavne, provjerene i tradicionalne načine odgoja.

Ovaj naslov i ovo gore napisah, samo iz potrebe da privučem vašu pažnju da kliknete na ovaj link i da ga počnete čitati sa željom da isti pročitate i da vidite gdje roditelji danas griješe u socijalnom i motoričkom odgoju i razvoju djece.

Evo par primjera šta roditelji rade sa svojom djecom, šta s tim žele postići, šta u stvari s tim učine svojoj djeci i moj savjet kako bi trebali u ovim oblastima sa svojom djecom postupati.

Šta roditelji rade? Šta roditelji žele postići? Šta roditelji prouzrokuju? Savjet, kako bi trebali raditi.
Opterećuju djecu sa intelektualnim razvojem, a zanemaruju fizički razvoj. Žele da im dijete sutra bude „neko i nešto“ po pitanju „zvanja“, kao što je, doktor, inžinjer, profesor itd. Prouzrokuju da dijete ima nesrazmjeran jaz između intelektualnih vještina i fizičkih vještina. Dijete koje zna matematiku perfektno, al zapuštenog tijela, krivih leđa i viška kilograma. Nađite balans između ove dvije sfere djeteta, nek bude 50% – 50%, jer džaba mu svo znanje ako ga ne bude mogao dugo koristiti u svom životu.
Ne uče djecu radnim navikama po kući, oko kuće i za kuću. Roditelji ili drugo osoblje radi sve za djecu. Žele da im stvore više vremena da se bave drugim aktivnostima kao što su učenje, treniranje, jezici, sviranje itd., a nekolicina roditelja misle da će tim djecu naučiti da se ne bave „inferiordnim“ poslovima. Prouzrokuju to da im dijete ne zna ništa oko sebe, da se ne zna ponašati kad pređe u drugo okruženje i kolektive koji zahtjevaju rad na svojim obavezama i bude fustrirano i krivi na to drugo okruženje za svoje stanje. Učite djecu od malih dana da ima svoje obaveze, da doprinosi kolektivu, jer će se lakše snaći sutra kad promijeni okruženje npr. pripreme, kampovanje, studentski dom i slično.
Popuštaju pritisku trendova, svaki trend pružaju djetetu. U svakom smislu, od kupovine zadnje markirane odjeće i obuće, tehnologije i raznim aktivnostima. Žele da im dijete bude „IN“ i da se vidi da im dijete ide u skladu sa „vremenom“. Ovo je posebno izraženo kod roditelja koji nisu u svom djetinstvu mogli priuštiti sebi „IN“ stvari. Prouzrokuju da im djeca postanu ovisni o kupovanju (komplusivno kupovanje), nemaju razvijesnu svijest zadovoljstva i zahvalnosti. Ovaku djecu je teško sutra učiniti sretnom s bilo čim. Djeci treba kupovati planski, ono što im treba i koliko im treba. Za svaki vid „pretjeranog luksuza“ nek oni to sami sebi priušte, na neki način (bajramluk, rođendan, zarada i slično).
Čuvanje djeteta pod staklenim zvonom pri čemu djetetu ne daju slobodu kretanja i igre. Ovo se najviše može primjetiti na dječijim igralištima gdje ima više roditelja nego djece. Kod starijih 13+ godina roditelji ih vozaju u autu gdje god dijete ide. Žele da im se dijete ne udari, da ne podere novu skupu odjeću, ne isprlja, jer dijete uvijek mora biti mali top model gradske četvrti, kojeg se roditelji neće postiditi.Kod starije djece strah je roditelje da im neko djetetu na ulici klempu ne opali. Da im dijete ne stekne samostalnost, borbenost, hrabrost za istraživanje svojih granica. A najveća greška je da djeca izgrade mišljenje da će uvijek biti tu neki roditelj koji će stajati kao sigurnost iza njega. Pustite dijete, okrenite glavu, nek se samo snalazi sa svojim vršnjacima i vidjet ćete kako dijete samo vodi računa o sebi.
Upliću prste u djetetove ocjene u školi i status u sportskom kolektivu. Jednostavno rečeno, štele svojoj djeci ocjene i startnu poziciju u sportskoj ekipi. Jednostavno ovim čine medvjeđu uslugu svojoj djeci. Svi znamo što s ovim roditelji žele. Naprave dijete koje će uvijek svoj progres zasnivati na nepotizmu i šteli. Ne miješajte se, nek se dijete samo probija kroz svoju opnu. Ništa mu ne možete dati bolje od snalažljivosti, borbenosti i vizije da se sami bore za svoju sudbinu.
Opterećuju djecu sa raznim aktivnostima kako bi im popunili dnevno vrijeme da ne bi bilo na ulici. Jer kao ulica je samo za „propalice“. Misle da je njihovo dijete poseban potencijal i žele da se njihovo dijete uveliko razlikuje od djece iz komšiluka i da isto ne pripada tu, već u nekoj većoj klasi. To da se dijete sutra ne zna ponašati u raznolikom kolektivu, ne zna se nositi sa pritiscima i različitostima, povlači se u sebe i bježi od stvarnosti. Dijete treba provlačiti shodno okruženju u kojem živi, treba da ima dodira sa stvarnim svijetom, i da zna živjeti sa svim i da ima mjeru u svemu.

Eh sad neko može postaviti pitanje otkud tebi Ćera pravo da ovako nešto pišeš? Šta si se umislio i konstanto napadaš roditelje?

Mislim da imam pravo, imam iz najosnovnije činjenice, a to je da mi svakim danom dolaze roditelji sa djecom i traže da im istu popravim, sa izjavom: „Ne želim ja da oni budu svjetski šampioni, već samo da budu malo življa, sposobnija, mršavija i da ih malo razdrmaš“.

Hoće li se djeca smijati svojim roditeljima kao sluškinja Talesu, kad shvate da su pogriješili jer su maštali o „zvjezdanom nebu“? Kao kineziolog sam ubijeđen da se neće smijati, već da će žaliti, al tad je već kasno.

Napisao: Elmir Ćerimagić