Piše Elmir Ćerimagić Ćera

Prije nego što se dotaknem prave tematike ovog članka, moram istaći da nemam ništa protiv marketinga, čak sam svjstan da je to krucijalna stvar u svakom poslu, da isti cijenim i damu dajem  veliku značajnost u svom poslu.

Sjedim na balkonu i razmišljam, u tišini jutarnjih sati, kako je primjena profesionalnog treninga degradirana. Tome me ponukalo prethodno listanje instagrama. Gledam šta ta promotivna mašinerija nudi tržištu, povezujem sa stanjem/razmišljanjem/djelovanjem profsionalnih sportaša i dolazim do zaključka kako nije ni čudo što je tako kad im ovo sve ispra mozak. I ovaj članak se odnosi samo na profi sportaše, rekreativci z'ravo, vi ste se svakako previše umislili da ste profesionalci i to vam je dovoljan teret. Kad kažem degradiran, mislim u smislu kvalitete uloženog truda i htijenja od strane konyumenata da se radi sve što trener misli da treba raditi. Bar većina, izuzetak nek mi halali.

Sad će me marketing menadžeri oprati zbog naslova. Al evo mog razmišljanja pa će im biti jasnije što želim reći. Najjednostavnija definicija marketinga jeste da je to  proces s kojim se traži potreba tržišta i način ZADOVOLJAVANJA tih potreba. U ovom procesu, određeni treneri, marketing agencije, kompanije brendova i slični, su našli priliku da ZADOVOLJE svoje potrebe i privuku veliko tržište kroz  promociju uljepšanih treninga, suplementacije, novonastalih rekviyita, ušminkanih oporavaka i svega onoga što je privlačno i LAGANO sportašima. Zašto se ovo nudi sportašima? Pa zato štosu „prodavači“ svjesni da jepo prirodi čovjeka lahko navući na lakše nego na teže. Zato od postanka čovjeka, isti teži lagodinijem i lakšem životu. Toga su svjesni „prodavači“  i oni prodaju svoj proizvod/uslugu,prikazujući u eter  trening ljestvica, preponica, kojekakvih korektivnih čučnjeva, amanzaman dosad neviđenu dijagnostiku, padobrane, i sve ostalo s čim se na maksimalnom intenzitetu izvedbe ne možeš ni oznojiti, a kamo li zadovoljiti osnovna potreba treninga. Zašto je to ovako? Zato jer  nije zanimljivo, nije traženo i nije profitabilno nuditi, prodavti, dosadni anaerobni trening gdje povraćaš, dosadni aerobni trening gdje pomjeraš psihu da izdržiš postavljene napore ili teški i potpuni trening snage u teretani, već se samo nudi ono što se prodaje,ušminkano i prihvatljivo kupcima.

Nemam ja ništa protiv toga što se prodaje to što se prodaje. Nek na to padaju rekreativci ili oni koji nisu profi, ali nemoj ti profesionalni sportašu, nemoj ti padati na ovu priču i vjerovati u to. Što je najgore kad sportaši dođu kod trenera koji zahtijevaju pravu i zahtijevnu trenažnu tehnologiju, i kad im se ista prezentuje, oni pametni, kažu ne treba to raditi, to je zastarjela metoda, dajte malo ljestvica, čunjeva i korektivnosti. Takvom treneru odmah mrak na oči padne. Nije ovo samo situacija u drugim sportovima, ima ovoga dosta i u atletici. Atletičari koji su zahvaljujući medijima prestigli trenera i koji misle da mogu bolje nego trener, pa počnu pametovati i unositi u trening to s čim im je ispijen mozak, ubrzo shvate da nije to baš tako, i da iz prazne ne puca. Da ne pričam šta se dešava u personalnim treninzima, koji su dobro plaćeni od strane sportaša, pa tu se zna desiti da trener samo naplaćuje, a sportaš latentno diriguje šta bi radio, a šta ne bi, a ovaj sluša i klima glavom, veli samo ti plati.

Moram istaći primjer jednog fudbalera koji mi je došao na kondicionu pripremu kod mene početkom ove godine. Riječ je o Mušović Edisu, radio sam s njim klasičnu atletsku tehnologiju, sa usmjerenom izmjenom u pravcu fudbala. Radio je pet puta sedmično, sve što sam mislio da je dobro, kao što je rad sa tegovima, sprintevi, skokovi, kilometraža, prepone, bacanja i sve drugo. Niti jednom nije rekao treneru ne treba mi to ili nemojte to da radimo. Kao rezultat toga je da je početkom jula u Češkoj na probi bio najbolji u svim kondicionim testovima. Također sam imao slučajeva kad sam neke sportaše, kojima roditelji masno plaćajutreninge, otjerati kući jer su šminkerski pristupali treningu.

Ne kažem da je moj pravac treninga najbolji, naprotiv, vjerujem da ih ima boljih, i ovaj članak nema za cilj da moj ili bilo čiji trenažni pravac istakne kao najbolji, već da se profesionalci odupru promotivnom uticaju, da trezveno i svrsishodno biraju trenažni program. Ako je kondicija, onda to mora biti kondicija, ne smije to biti maženje. Dobro znate za onu izreku „medalje se osvajaju na treningu, a na takmičenje se samo ode po nju“, birajte korisnije, a ne lakše i primamljivije oku. Kad ovoga budu svjesni sportaši, menadžeri klubova, više će ulagati u pravu kondicionu pripremu, a ne u neku prividnu i formalnu, i tad će se dešavati da nam sportaši bar mogu do kraja igrati utakmicu na visokom kondicionom pragu, a pojedinci će se moći nositi sa kondicionim zahtjevima elitnih takmičara.

Mesi je najbolji primjer kako da vam dočaram šta vam želim reći. Viđate li u eteru kako se Mesi muči na treningu ili kako radi nekonvencijanle treninge. Ne! Uvijek vidite kako on radi neke zanimljive i prihvatljive treninge, pogotovo ukoliko je to u neku reklamnu svrhu nekog brenda. Al to nije dokaz da u pozadiniprimarno ne radi jake, teške i nezanimljive treninge koji su mu omogućili da ima trenažne performanse koje ima. I zapamti, Mesi je vrhunski talenat, kojem je dosta manje potrebno zalaganja da bi postigao ono za šta su tebi potrebne enormne količine truda i energije. Šta mislite šta u privatnom i svakodnevnom životu pije Mesi? PEPSI ili VODU? Ako mislite da pije PEPSI, onda nastavite kako ste i dosad radili, ako mislite da pije VODU, onda se ufatite treninga koji će vam zaista pomoći da postignete njegove trenažne performanse i manite se ušminkanih marketing treninga!

Budi atleta ba