Tokom svoje dosadašnje trenerske atletske karijere ulazio sam u mnoge probleme s kojima se treneri mogu susretati u svojoj karijeri, od finansijskih, tehnoloških, metodičkih, nutritivnih, inovativnih i svih drugih, i za svaki prethodni problem donekle se može naći rješenje, osim za problem koji je nastao nekad davno kod sportaša, u periodu od njegovog rađanja pa do neke 13. godine.  U ovom članku držat ću se samo perioda samostalnog ležanja, puzanja, sjedenja i uspravljanja, znači do nekih prvih 15 mjeseci  dječijeg života. Tematika članka se bazira na tome koliko je bitno da dijete pustite da samostalno “vježba”, kako bi kasnije mogao izvoditi pravilno sprintanje ili neku drugu kineziološku aktivnost.

Davno sam na jednom predavanju, na tematiku odgoja djece, čuo da odgoj djeteta počinje dvadeset godina prije začeća, to jeste od perioda kad su se roditelji počeli oblikovati, jer odgoj djeteta u velikoj mjeri ovisi od toga ko su mu roditelji. U bliskoj je to korelaciji i sa motoričkim i radnim razvojem. Ja bih rekao da motorički i radni razvoj djeteta počinje od prvog dana rođenja, a da taj motorički i radni razvoj u mnogome ovisi od roditelja ili onoga koji upravlja s tim djetetom.

Ukoliko izanaliziramo šta je trening, dolazimo do zaključka da trening nije ništa drugo već savladavanje raznih vrsta “tereta”. A osoba koja određuje taj teret, zove se trener. Ko djeci određuje prvi teret u životu? Roditelji! Znači, roditelji su naši prvi treneri, ma koliko god to čudno zvučalo, roditelji su prvi treneri svakom djetetu, bez obzira što većina nema trenerskih  kinezioloških kompentencija, oni su nam dali prvi teret, vježbu, metodu itd.

Ovaj članak ima za cilj da roditeljima pokušam dočarati koliko je bitno da se nose  sa svojom preuzetom “trenerskom” odgovornošću, i da pravilno “planiraju i programiraju trenažni program” za svoju novorođenu djecu. Pošto dosta roditelja nije svjesno koliko je bitno da svoju djecu od početka “puste”, i time im omoguće najbolje vježbanje, oni za njih nose njih njihov tereti i tako doprinose tome da dijete uskraćuju za pravilan razvoj i pojavljivanje deformiteta po pitanju lokomotornog aparata, a po pitanju radnih navika uskraćuju ih istrajnosti i radnom kapacitetu.

Odgovorno tvrdim da je najbolji “trenažni” plan za novorođenu djecu plan “pusti dijete”, u kojem je onovni princip da dijete nosi svoj teret koji može, ni manje ni više. Pod ovim podrazumijevam da dijete, u ovisnosti njegovog životnog perioda, treba da radi ono što može, i da ne radi ono što ne može.

Npr.,  ako je dijete počelo dizati glavu i odupirati se rukama u poziciju ležanja na prsima, nek radi to što duže, ako to nije u stanju raditi, a ima 12 sedmica svog života, onda ga treniraj tako što ćeš ga izlagati ležanju na prsima i učit ga da stavi ruke ispred sebe. Ako ste bebu puno nosali po rukama, i ako je često niste stavljali da leži na prsima, plakat će. Nek’ plače, nek’ radi tu vježbu, izdržite  pola minute i opet tako, za par dana adaptirat će se i tražit će sljedeći svoj teret i onda će sve postepeno raditi, okretati se, dizati na koljena i početi puzati i tako dalje. Znači bitno je bebu pustiti da leži podjednako na leđima i prsima, ona će iz te pozicije početi svoje kodirane aktivnosti, a jedna od prvih je dizanje glave i trupa, guranjem rukama od tlo i sve ostalo. Ono što nikako ne bi smjeli, jeste da popuštate djetetovom plaču i udovoljavate njegovom zahtjevu, tako što ga uzimate u ruke i stavljate u ležaljku ili negdje drugo gdje je njemu komfor zona. I meni na treningu seniori plaču, pa im ne udovoljavam, jer znam da nije dobro za postavljeni cilj ?

Pored prethodnog slučaja gdje roditelji često udovoljavaju dječijem plaču i njihovoj ljenosti, neki roditelji ambiciozno ubrzavaju svoju djecu tako što ih prohodavaju držeći za rukice, stavljajući ih u dubke ili nekakve hodalice ili slična pomagala. Nemojte to raditi, čak nemojte dijete podupirati jastucima. Zašto je ovo bitno? Iz razloga jer tad još djetetov lokomotorni aparat nije spreman da obavlja zadanu aktivnost i time možete doprinijeti disbalansu mišića, jer ga tjerate da počinje koristiti neke mišiće prije nego što treba, samim tim te mišiće počinjete jačati više nego što treba u odnosu na one koji su trebali prvo da se aktiviraju i ojačaju.

Nek vaše dijete postepeno, shodno svom periodu, razvije sve moguće osjećaje i percepcije, a to će postići kroz puzanja, kotrljanja, valjanja, penjanja, skakanja, padove, guranja, nošenja, udaranja itd. Često su ovo kretnje kojih vas je najviše “strah”, ali to ne smije biti razlog da djecu uskraćujete ovih kretnji, jer vama je lakše za dijete odradite ove kretenje,  nego da strepite od straha.

Da bih vama dočarao koliko je važno da koristite plan “pusti dijete”, navest ću vam koji su to subsistemi od krucijalne važnosti za kretanje čovjeka, a koji se kod djece, razvijaju shodno periodu u kojem se nalazi i shodno njihovom stepenu razvijenosti.

Tokom kretanja naše tijelo istovremeno koristi četiri podsistema stabilizacije. Znači da nemamo ta četiri podsistema ne bi mogli hodati, ne bi se mogli uspravno držati, to jeste kad ovi sistemi budu dovoljno uspostavljeni, ojačani, koordinirani, dijete će prohodati. Ta četiri podsistem su: Lateralni podsistem (Lateral Sub-System – LS), dubinski uzdužni podsistem (Deep Longitudinal Sub-System – DLS), stražnji križni podsistem (Posterior Oblique Sub-System – POS) i prednji križni podsistem (Anterior Oblique Sub-System – AOS). Važno je zapamtiti da svaki ovaj sistem radi zajedno i tako proizvode integrisani pokret.

Lateralni podsistem:

Lateralni podsistem sastoji se od: gluteus medius, tensor fascia latae, adductor kompleksa i kontralateralni quadratus lumborum.

Ovaj podsistem ima ulogu stabilizacije frontalne ravni u lumalno-karličnog kompleksu, prenošenje sile između donjih i gornjeg ekstremiteta, aktivna uloga u svim integrisanim frontalnim linijama i u svim obrascim kretanja na jednoj nozi. Lateralni subsistem najčešće je u funkciji  u fazi  oslonca tokom hoda ili trčanja, prvenstveno kao faza podrške nozi. U pokretu s jednom nogom, kontrolira femur na oba kraja proksimalnom i distalnom, preko mišića gluteus medius  i gracilis i tako ovaj sistem omogućava stabilan i uspravan položaj, to jeste ne dozvoljava propadanje kuka u lateralnu stranu i rotiranje koljena u medijalnu stranu. Ovo je veoma bitno u mnogim sportovima, a naročito za sprintere i trkače jer omogućava da se ispolji pravilna biomehanika pokreta čime se iskorištava kinetički potencijal i smanjuje povreda koljena.

Dubinski uzdužni podsistem:

Dubinski uzdužni pod sistem sastoji se od: erector spinae, sacrotuberous ligamenta, biceps femoris, peroneus i tibialis anterior.

Ovaj podsistem igra ulogu u stabilizaciji lumbalnog-sakralnog kompleksa i medijalnog uzdužnog luka natkoljenice i stopala. Biceps femoris kreće kontinuirano sa sacrotuberous ligamenta, koji ulazi u najdublji sloj torakolumbarne fascie i tako pravi vezu sa mišićem erektor spinae. Ovaj kontinuitet igra ključnu ulogu u optimalnoj stabilizaciji lumbalno-sakralne regije tokom svakodnevnih aktivnosti, hodanja , trčanja i svih drugih sportskih aktivnost. Uloga dubinskog uzdužnog subsistema je ekcentrično usporavanja, potencijalno primarni mehanizam potiskivanja pri niskom intenzitetu hodanja, i proprioceptivni mehanizam koji prenosi informacije o sili reakcije na tlo tokom aktivnosti velikog intenziteta.

Zadnji križni subsistem

Zadnji križni subsistem sastoji se od: latissimus dorsia, thoracolumbalne fascie, gluteus maximusa i malim dijelom gluteus mediusa preko glutealne fascie.

Ovaj subsistem ima ulogu stabilizacije zadnjeg kinetičkog lanca (uključujući lumbalnu kičmu i sacroilijalne zglobove), prijenosa sile između donjih i gornjih ekstremiteta, cjelokupnog sistema vučenja, i ekscentričnoog usporavanje. Zadnji križni subsistem radi sinergistički sa dubokim uzdužnim podsistemom koji raspoređuje sile transverzalne ravni stvorene kroz rotacijske aktivnosti. Kontralateralni gluteus maximus i latissimus dorsi pričvršćuju torakolumbarnu fasciju, koja se spaja sa sakromom i tako se stvara stabilizirajuća sila za sakroilijalni zglob. Pored toga, zadnji križni subsistem prenosi silu sa transverzalne ravni u sagitalnu ravan kada hodamo ili trčimo. Takođe je primarnog značaja za druge rotacione aktivnosti kao što su zamasi u golfu, bejzbolu  ili bacanju lopte.

Prednji križni subsistem

Prednji križni subsistem sastoji se od: external obliques, internal obliques, rektus abdominis/pyramidalis i kontralateralni adductori.

Ovaj podsistem ima značajnu ulogu u stabilizaciji torakalne i lumbalne kičme, sacroilijalnog zgloba, stidne simfize i kuka, kao i prijenos sila između donjih i gornjih ekstremiteta. Prednji križnji subsistem igra aktivnu ulogu u pokretima guranja i okretanja (posebice okretanja unutra), multi-segmentalnoj fleksiji, i ekscentričnom usporavanju.  Ovaj subsistem radi antagonistički sa zadnjim križnim subsistemom

Po većini stručnjaka ova četiri subsistema čine “core”, zbog čega isti ti stručnjaci smatraju greškom kada neko kaže da je “core” sastavljen samo od abdominalnih mišića. Jak/stabilan trup je od krucijalne važnosti za poboljšanje performansa. Tudor Bompa u svojoj knjizi “Cjelokupan trening mladih pobjednika” kaže: “iako je tačno da su noge i ruke izvođači sportskih vještina, trup je veza među njima. Noge i ruke su snažne samo onoliko koliko je jak trup. Slabo razvijen trup je slab oslonac rukama i nogama.” Pa i prirodno je tako, da nije prirodno, dijete bi se rodilo sa jakim ekstremitetima da može odmah hodati, međutim nije, rodio se nejakim ekstremitetima i urođenom potrebom da postepo prvo jača trup pa onda distalno od trupa. To radi na svoj specifičan način od svog prvog dana rođenja, dižući glavu, mlataranjem nogama i rukama, okretanjem, puzanjem, uspinjanjem i prohodavanjem. Dijete koje prođe pravilno ovu fazu, ima odličan temelj da na njega nadogradi jake ekstremitete i tako postane zdrava i uspješna osoba po pitanju kineziologije.

Ukoliko uđete u analizu današnjih savremenih programa za ispravljanje deformiteta ili  popravljanje pogrešnog automatizovanog biomehaničkog lanca, možete primjetiti da ti programi većinom uključuju sve vježbe (supermen, medo, razna dizanja kukova, puzanja, valjanja, odmicanja, primicanja, mostovi, razni plenkovi, rotacije itd) koje smo radili kao bebe/djeca dok smo se valjali, puzali, propinjali i prohodavali, ili koje smo trebali raditi, u ranom periodu svog života. Svi ti programi nemaju ništa drugo za cilj osim da “POKUŠAJU” gore navedena četiri subsistema uvezati u funkciju, to jeste da rade u korelaciji onako kako nam nalaže priroda. Ja sam osoba koja voli savjetovati da se radi temeljito na osnovi, kako kasnije ne bi  bilo greški, ovim člankom želim da podignem svijest o važnosti koliko je bitno da roditelji  “PUSTE” svoju djecu da rade ono što je za njih najbolje i tako im omoguće pravilan rast i razvoj. Ukoliko to ne uradite, možete dovest do disfunkcije djetetov lokomotorni aparata, čime ćete djecu uskratiti za mnogo dobra, i kasnije ćete dosta vremena i para potrošiti “POKUŠAVAJUĆI” ispraviti to. Možda ste primijetili da sam oba puta “pokušaju” i “pokušavajući” napisao velikim slovima i to pod znacima navodnika. To sam uradio jer stvarno mislim da je to samo pokušaj, i još u svojoj praksi nisam došao do uvjerenja da je to moguće u potpunosti ispraviti i popraviti, već da su to samo pokušaji da se umanji disfunkcija.

Često   možemo čuti roditelje kako kažu “nije meni ambicija da mi djete bude profi sportaš, pa ga ne želim maltretirati u tom pravcu”. Prvo, izgradnja kvalitetne baze ne treba da bude samo zastupljena kod djece ambicionih roditelja za profi sport, već kod svakog djeteta, jer to je baza. Drugo, to što vi niste ambiciozni da vaše dijete bude profi sportaš, otkud vam pravo da ne usmjeravate dijete u izgradnji kvalitetne baze, pa nek on kasnije, kad bude svjestan, odluči hoće li ili neće ići u profi pravcu. Šta ćemo ako vi ne dozvolite djetetu kvalitetnu bazu jer niste bili “ambciozni”, a dijete kad odraste odluči ići u profi pravcu, a bude limitiran zbog propusta za koje ste vi krivi? Tad ćete trošiti puno para i vremena da to pokušate sanirati i pričati kako je to od rođenje! Svako dijete ima pravo na svoj maksimum, zato ne opterećujte djecu svojim željama i ambicijama bilo kojeg  oblika, već mu omogućite njegovo pravo, a to je kvalitetna osnova, a nek on kasnije sam sebe usmjerava gdje hoće.

Pored motoričkog unapređenja, puzanje i sve aktivnosti koje prethode puzanju i propinjanju doprinose razvoju radnih kapaciteta djeteta. Velika je važnost da dijete od ranih dana uči da “radi”, savladava zor i da se bavi sobom. Ovo je također često zanemarena komponenta u ovom periodu djece, koja može da doprinese ili da odmogne u iskorištavanju talenta. Često se susrećemo sa djecom koja imaju kineziološki talenat, al nemaju radni kapacitet, koja su lijena i nisu naučena da rade. U ovakvim slučajevima često ta djeca pokušavaju da postignu maksimum zahvaljujući svom talentu bez treninga, što im ide uspješno do nekog perioda, a kasnije kad rad dolazi do izražaja i kad ih tad prestignu bolji radnici, isti odustaju od sporta jer se ne mogu nositi s tim.

Kako god gledate na ovaj članak, raditit ćete opet kako mislite da je najbolje za vaše dijete, al molim vas, pokušajte što manje “titrati” oko njega i pustite ga što više da se ono nosi svojim teretom tako će kvalitetnije graditi svoju bazu i radnu naviku.

Za kraj ističem da nije džaba narodna izreka “tako je zadojen”, upravo onako kako je naučen u periodu o kojem smo pričali.

Elmir Ćerimagić