U savremenom društvu roditelji se često suočavaju s dilemom: da li omogućiti djeci pristup tehnologiji, posebno pametnim telefonima, radi njihove sigurnosti, ili time zapravo narušavamo razvoj važnih životnih vještina? Ova tema, koju istražuje Sybille Bruun, kognitivni naučnik i majka, otvara mnoga pitanja o načinu na koji se djeca razvijaju u digitalnom dobu.

Zlatno doba lutanja i slobode

Decenijama unazad, djeca su imala slobodu kretanja koju danas rijetko viđamo. Ulice, parkovi i priroda bili su njihova igrališta, mjesta gdje su istraživala svijet, suočavala se s izazovima i učila kako da se snalaze u nepoznatom. Danas, međutim, roditelji, vođeni brigom o sigurnosti, ograničavaju tu slobodu, često uz pomoć tehnologije. Telefon koji omogućava roditeljima da prate svaki korak svog djeteta postao je simbol moderne brige za sigurnost. Ali, da li je ta sigurnost stvarna ili samo privid koji smiruje roditeljske strahove?

Tehnologija kao izvor roditeljske utjehe

Mnogi roditelji danas smatraju da su telefoni neophodni za svakodnevno funkcionisanje djece. Argumenti u prilog ovoj ideji su mnogobrojni: djeca mogu pozvati pomoć u hitnim situacijama, javiti roditeljima gdje se nalaze, ili jednostavno biti dostupna za kontakt tokom dana. Ova sigurnost, međutim, više koristi roditeljima nego djeci.

Bruun ističe da je roditeljska potreba za sigurnošću često motivisana željom da se smanji vlastita anksioznost. Kada dijete ima telefon, roditelj ima osjećaj kontrole, uvjeren da će u svakom trenutku znati gdje mu je dijete. Međutim, ovo digitalno “zatišje” krije dublji problem: dijete ne razvija ključne vještine poput samostalnosti, snalažljivosti i tolerancije na neizvjesnost.

Šta djeca zaista gube?

Iako pametni telefoni pružaju praktične prednosti, oni također mogu ometati razvoj emocionalne otpornosti. Djeca koja se oslanjaju na tehnologiju da riješe probleme, poput zaboravljene opreme za trening ili lošeg rezultata na testu, uče da se mogu osloniti na brze popravke i pomoć roditelja. Umjesto da se suoče sa posljedicama svojih grešaka ili da pronađu rješenje u stvarnom svijetu, djeca se okreću telefonu, koji postaje produžena ruka roditeljske pomoći.

Bruun ukazuje na istraživanja koja potvrđuju da djeca koja ne razviju toleranciju na neizvjesnost često postaju anksiozna. Prekomjerno oslanjanje na roditeljsku podršku može spriječiti djecu da razviju samopouzdanje i vještine rješavanja problema. Dakle, dok roditelji koriste tehnologiju kako bi zaštitili djecu, zapravo im uskraćuju priliku da uče kako da se snalaze u složenim i nepredvidivim situacijama.

Rast kroz neugodu

Ključna poruka koju Bruun ističe u svom eseju je da bi roditelji trebali prihvatiti određeni nivo neugode, kako bi svojoj djeci pružili šansu da se razviju u samostalne, sposobne osobe. Bez obzira na to koliko anksioznosti izaziva ideja da dijete može biti “izgubljeno” u nepoznatom, suočavanje s takvim situacijama je neophodno za njihov emocionalni rast.

Kako bi djeca postala sigurna i kompetentna, ponekad je potrebno da dožive neizvjesnost i savladaju je. Zadatak roditelja je da im omoguće prostor za razvoj tih vještina, umjesto da stalno interveniraju. Telefon može biti alat koji olakšava roditeljima, ali djeci može oduzeti prilike za sticanje iskustava koja su ključna za njihov dugoročni razvoj.

Manje komfora, više samopouzdanja

Bruun zaključuje da je zadatak roditelja da nauče djecu kako da se snalaze u svijetu koji nije uvijek predvidljiv i lak. To znači pružiti im prilike da istražuju, griješe i suoče se s izazovima, umjesto da sve prepreke rješavaju umjesto njih. Telefoni mogu pružiti trenutnu utjehu, ali dugoročno, odvajanje od tehnologije može pomoći djeci da izgrade neprocjenjive vještine i samopouzdanje. Samo kroz iskustvo neugode, djeca mogu naučiti da su sposobna nositi se sa svakodnevnicom.

Posjetite Igny stranicu i upoznajte se sa našom Igny aplikacijom https://igny.app/home/koja vam nudi rješenje za probleme neaktivnosti kod djece.