Piše Elmir Ćerimagić/Ćera

Svima nama je poznat termin „haustorče“. Istim se nazivaju djeca koja su se rodila i koja su odrasla u zgradama. Često korištentermin kad se želi istaći razlika u fizičkim i radnim kapacitetama između te djece i djece koja su odrasla u „kući“ ili u udaljenim dijelovim grada. Sjećam se kad mi je trener Zoran Divčić, već sad daleke 1998., pokušao dočarati zašto su djeca iz ruralnih sredina sposobnija u odnosu na djecu iz urbanih sredina. Tad reče: „pa kako neće, ono čim se rodi počne raditi, prvi posao mu je da izađe vani da donese cjepanicu“. Problem je što sve češće i djeca iz kuća postaju djeca iz haustora. Da me ne bi pogrešno shvatili neki roditelji, i ja sam dijete koje je nosalo cjepanicu.

Možete li zamisliti koliko je to korisno za dijete da se od malih nogu počne opterećivati sa stvarima koje je ono u stanju raditi. Možda to za nas izgleda nebitno, ali npr. radnja za dijete od dvije godine da izađe vani i donese cjepanicu je kompleksno i korisno kao profesionalnom dizaču tegova da radi maksimalu u trzaju. Zašto? Jer je to njegov maksimum.

Molim Vas zamislite situaciju. Mama govori dvogodišnjem djetetu idi donesi mi cjepanicu, on prvo mora procesuirati tu informaciju, već je to korisna radnja za njegove sinapse, kad shvati šta mama želi,upućuje se vani, sigurno mora preći preko nekoliko stepenika/prepreka, izvršiti orjentaciju gdje su drva za grijanje, čučnuti, uzeti, dići cjepanicu, sigurno neće iz prve uspjeti dići cjepanicu jer će mu ispadati, pa će to ponoviti nekoliko puta. Kad uzme cjepanicu u stabilnoj varijanti, krenut će sa tim teretom nazad, vjerovatno će mu ispasti nekoliko puta pa će morati sve prethodno oko podizana cjepanice ponoviti, opet dolazi na stepenik/prepreku koju treba preći, i nakon toga konačno kod mame. I tako progresivno iz dana u dan, progresivno sa brojem i veličinom cjepanica, kasnije sa još kompleksnijim radnjama, to dijete od malih nogu trenira i razvija radne kapacitete. Aktivnost nošenja cjepanice uzeta je figurativno za primjer.

Iz gore navedenog primjera možete primjetiti da dijete od malih nogu može biti istrenirano. Samo se trebamo oduprijeti trendu da od djece pravimo princeze/prinčeve, smarati ga ozbiljnim, opterećavati sukladno sposobnostima i ne štediti ga.Sukladno s poentom sveg rečenog, pošto je svemanje i manje cjepanica, moramo naći način da dijete iz haustora, a Boga mi sve češće i češće i djeca iz kuća, budu sposobna i maksimalno iskorištena. Svakodnevan rad s djecom, izlaganjem djece dosadi jer u dosadi im proradi mašta za aktivnost i zabavu, što manjem izlaganju djece ekranima i uključivanje djece u neki sport su samo neke metode.

Shodno odabiru sporta, znamo da je septembar mjesec u kojem se roditelji često odlučuju u koji sport dijete upisati. Ja kao trener, subjektivno ili ne, savjetujem vam da dijete prvo prođe kroz neki bazni sport plivanje, gimnastika ili atletika. Evo vam pet razloga zašto da izaberete atletiku, ako razmišljate ovu opciju:

1. Atletika je bazni sport koji razvija dijete u svim njegovim antropološkim regijama.
2. Kroz atletiku će naučiti tri osnovne kretnje, trčanje, bacanje i skakanje.
3. Atletika je multilateralan sport koji dijeterazvija u svim subsistemima i suzbija pojavljivanje deformiteta za razliku od unilateralnih sportova. Pročitaj više OVDJE o važnosti da dijete ima što bolje razvijene subsisteme.
4. Nakon što dijete prođe kroz atletsku osnovu, kasnije će mu biti lakše nadograditi specifičnost drugog sporta.
5. Atletika je sport koji je najpribližniji aktivnostima koje smo mi stariji imali kao djeca tokom svakodnevnih uličnih dječijih aktivnosti (čora-baka, ganja, lastika) Ove se aktivnosti danas povezuju sa veoma korisnim za dječiji rast i razvoj.

Šta god da uradite, samo zapamtite da stalno dijete trebamo izlagati njegovom maksimumu, jedino tako iz njega možemo izvući najbolje. Maženje i štednja djeteta po fizičkom i radnom osnovu niti jednom djetetu nije ništa dobro donijelo.

Budi atleta ba